Što je energetski certifikat?

Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja donijelo je odluku da krajnji rok za svaku nekretnina od 1. 7. 2013., odnosno ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, koja se prodaje odnosno kupuje mora imati izdan energetski certifikat kako bi se mogao dati na uvid kupcu prije sklapanja ugovora o prodaji. 

Energetska učinkovitost zgrade ima sve važniju ulogu zbog nepotrebne potrošnje energije i očuvanja okoliša. Energetsko certificiranje u idućih nekoliko godina će biti glavna tema u području građevinarstva. Trenutno u Hrvatskoj preko 90% zgrada nema izdan energetski certifikat. Zgrade koje su energetski vrlo učinkovite imaju minimalne oscilacije u temperaturama, kvalitetnu i dobru izolaciju te se takve stvari odražavaju na ionako tanak novčanik građana. I sama dobro izvedena izolacija vam može uvelike smanjiti račune za grijanje usred hladnih zimskih dana ili za struju tijekom cijele godine, ali i samu vrijednost nekretnine tijekom prodaje.

RAZLOG IZDAVANJA ENERGETSKOG CERTIFIKATA ZGRADA

Energetski certifikat je dokument kojim se prikazuje energetska svojstva zgrade, te sadrži kriterije i energetske razrede po kojima svrstavamo izgrađene zgrade. Na certifikatu piše energetski razred s potrebnom toplinskom energijom za jednu godinu za neku specifičnu zgradu. Prema energetskom razredu se procjenjuje količina utrošene toplinske energije, te se ta vrijednost gleda kao okviran broj, ne uzima se kao točan podatak. Količina utrošene toplinske energije, točnije energetski razred je potrošena energija po kvadratnom metru, te se izražava u kWh/m2. Razredi se označavaju slovima od A do G, s tim da je G najlošiji energetski razred, A i A+ su najbolji. U Hrvatskoj novije zgrade bi trebale imati C razred i to je naš najviši razred. U A i A+ razred spadaju visoko razvijene države s najnovijom tehnologijom u energetskom održavanju zgrada.

ROK ZA IZDAVANJE ENERGETSKOG CERTIFIKATA

Svrha energetskog certifikata je pružanje informacija vlasnicima i korisnicima zgrada o energetskom svojstvu zgrade ili njezine samostalne uporabne cjeline i usporedba zgrada u odnosu na njihova energetska svojstva, učinkovitost njihovih energetskih sustava, te kvalitetu i svojstva ovojnice zgrade.

SAZNAJ CIJENU ENERGETSKOG CERTIFIKATA

Trenutno stanje zgrada u Hrvatskoj

Trenutno stanje zgrada u Republici Hrvatskoj je nezadovoljavajuće. Gotovo 90% zgrada je izgrađeno prije 1990. i većina njih spada u D ili čak F razred, čime ih se označava kao nezadovoljavajuće i neekonomične. Sa stanovišta energetske potrošnje razdoblje izgradnje ima veliku ulogu zbog različitih načina gradnje, vrsta materijala, zakonskih propisa koji su se primjenjivali za toplinsku zaštitu i tadašnje niske cijene energenata. Danas moramo biti svjesni da daljnje nekontrolirano trošenje postojećih energetskih izvora više nije moguće zbog ekonomskih i ekoloških razloga.

Slika 6 - Podjela nastanjenih stanova prema godini izgradnje [6]

            Postojeće zgrade u Hrvatskoj prema starosti, vrsti gradnje i zakonskim propisima možemo podijeliti u četiri grupe:

(a)  zgrade građene prije 1970. godine,

(b)  zgrade građene u razdoblju od 1970. do 1987. godine,

(c)   zgrade građene u razdoblju od 1987. do 2006. godine,

(d)  novogradnja usklađena s novim Tehničkim propisom o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama (NN 79/05) s obveznom primjenom od 1. srpnja 2006. godine.

(a)   Zgrade građene prije 1970. godine

            Ovu grupu označava gradnja bez propisa o toplinskoj zaštiti. Razlikujemo zgrade građene prije 1950. godine i zgrade građene u razdoblju od 1950. do 1970. godine.

            Za zgrade građene prije 1950. godine korištene su tradicionalne tehnike i materijali. Građene su od pune opeke ili kamena, a debljina zidova varirala je od 25 do 50 cm. Stropovi su uglavnom drveni ili masivni od opeke, kamena ili betonskih elemenata. Podrumski prostori služili su kao pomoćni prostorigrađevine koji se nisu grijali. Podovi su najčešće izvedeni na sloju nabijene zemlje. Od 1950. do 1970. godine traje razdoblje velike i ubrzanje gradnje zbog primjena novih građevinskih materijala i statički tanjih konstrukcija bez toplinske izolacije.

            Prosječni gubitci topline kod zgrada iz ovog razdoblja iznose 200 - 250 kW/m2 godišnje, a povećanjem izolacije vanjske ovojnice i zamjenom prozora mogu smanjiti na 60 - 90 kW/m2.

(b) Zgrade građene u razdoblju od 1970. do 1987. godine

            Prvi propisi o toplinskoj zaštiti zgrada u Hrvatskoj doneseni su 1970. (Pravilnik o tehničkim mjerama i uvjetima za toplinsku zaštitu zgrada - Službeni list SFRJ 35/70). U njima je određena podjela državnog teritorija na tri građevinsko-klimatske zone. Za svaku zonu su propisane najveće dopuštene vrijednosti koeficijenta prolaza topline U(k) za pojedine elemente vanjske ovojnice zgrade.

            Tehnički napredak u upotrebi armiranog betona karakterizira gradnju statički vitkih, tankih konstrukcija s velikim staklenim površinama. Primjenjuju se toplinske izolacije debljine od samo 2 - 4 cm, koriste se prozori s izo-staklima loših profila i bez brtvljenja. Zgrade se grade uz zadovoljavanje minimalnih uvjeta statike i toplinske izolacije, te se ne posvećuje pažnja rješavanju toplinskih mostova. Krovovi se često izvode kao ravni s betonskom pločom i minimalnom izolacijom.        

            Godine 1980. su doneseni novi zahtjevi u pogledu toplinske zaštite zgrada u okviru norme JUS U.J5.600, kojima su vrijednosti dopuštenih koeficijenata prolaska topline U(k) smanjene za otprilike 30 %.

            Upravo ovo razdoblje danas predstavlja najveći problem u smislu energetske potrošnje. Prosječni gubitci topline kod zgrada iz ovog razdoblja iznose 300 kWh/m2 godišnje. Mjere sanacije ne razlikuju se mnogo u odnosu na sanaciju starijih zgrada iz razdoblja prije 1970. godine, osim što se izolacija uglavnom može izvoditi s vanjske strane. Ekonomski najisplativije je sanirati krov ili strop prema negrijanom tavanu te vanjski zid. Zamjena velikih staklenih površine koje su karakteristika ovog razdoblja imaju značajan potencijal ušteda.

(c)  Zgrade građene u razdoblju od 1987. do 2006. godine

            1987. godine donijeti su novi zahtjevi u pogledu toplinske zaštite zgrada u okviru norme HRN U.J.5.600. Osim ove, u primjeni su bile i norme HRN U.J5.510 (1987.), HRN U.J5.520 (1980.) i HRN U.J5.530 (1980.). Novost u propisima iz 1987. godine je ograničavanje toplinskih gubitaka za zgradu kao cjelinu. U odnosu na prijašnje razdoblje nema napretka toplinske zaštite zgrada izgrađenih u ovom razdoblju. Kao izolacijski materijali najčešće se koriste kamena vuna i polistiren u debljinama od 4 - 8 cm za vanjski zid te od 8 - 12cm za kosi krov.

            Toplinske potrebe za zgrade iz ovog razdoblja kreću se od 100 - 150 kWh/m2 godišnje. Zgradama iz ovog razdoblja potrebno je smanjiti potrošnju energije dodatnim preporukama za uštedu energije kao što su regulacija, štedna rasvjeta i manjim zahvatima na ovojnici zgrade. Pri rekonstrukciji treba pažljivo optimizirati energetske sustave za energetski učinkovitiju cjelinu.

(d)  Novogradnja usklađena s novim tehničkim propisom o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama (NN 79/05) s obveznom primjenom od 1. srpnja 2006. godine

            Tehnički propis o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama (NN 79/05) predstavlja veliki napredak u toplinskoj zaštiti zgrada, a osim novogradnja, obuhvaća i rekonstrukcije postojećih zgrada. Propis definira maksimalno dopuštenu godišnju potrošnju za zgrade u kWh/m2, odnosno kWh/m3, koja je vezana uz faktor oblika zgrade, tj. odnos površine oplošja grijanog prostora zgrade i volumena koji taj prostor zatvara:

 (m-1)

gdje je A oplošje (zbroj površina pročelja, poda i stropa), a V volumen grijanog prostora. Koeficijent prolaska topline za prozore i balkonska vrata kod zgrada koje se griju na temperaturu 18°C i više, ograničen je na maksimalno U =1,80 W/m2K.

            Ukupna kvadratura nestambenih zgrada procijenjena je prema energetskoj bilanci Hrvatske i podacima o broju izdanih građevinskih dozvola i izgrađenoj površini u razdoblju 1994. - 2010. godine, i u 2010. godini iznosi 43,38 milijuna četvornih metara korisne površine, od čega je oko 9,58 milijuna četvornih metara korisne površine zgrada javne namjene. Uz pretpostavku da se godišnje obnovi 3% površine zgrada, a da se specifična godišnja potrošnja toplinske energije za grijanje smanji sa 200 - 250 kWh/m2 na 25 - 50 kWh/m2, i uz doprinos gradnje 10% zgrada godišnje, u 2020. bi se ostvarile uštede finalne energije od oko 20,6 PJ, čime bi se približili cilju od 22,76 PJ energetskih ušteda [9]. 

            Kod gradnje novih kuća i zgrada važno je već u fazi idejnog projektiranja integralno planirati energetski koncept i predvidjeti što je potrebno za dobivanje kvalitetne i optimalno energetski učinkovite građevine. Europski trendovi usvajaju napredne standarde toplinske zaštite, pa se u budućnosti očekuje usklađivanje Republike Hrvatske sa sve strožim europskim propisima.

Energetska učinkovitost u Europi

Energetska učinkovitost u EuropiEnergetska učinkovitost

Poboljšanja energetske učinkovitosti direktno doprinosi povećanju sigurnosti opskrbe energijom, smanjenju štetnih emisija u okoliš, većoj industrijskoj konkurentnosti i otvaranju novih radnih mjesta. Nimalo manje važna je i činjenica da se postižu značajne financijske uštede (manje energije za isti posao). Zbog tih razloga energetska učinkovitost postala je temelj jedinstvene energetske politike Europske unije (EU), čiji je cilj smanjiti ukupnu potrošnju energije za 20% do 2020. godine u odnosu na temeljnu projekciju.

Europska unija je u svoju strategiju energetskog razvitka i zaštite okoliša ugradila planove za poboljšanje učinkovitosti potrošnje energije i uporabu obnovljivih izvora energije kroz zakonodavni okvir u kojemu će ti planovi biti ostvareni.

Nizom dokumenata članice Europske unije odlučile su se za poboljšanje energetske učinkovitosti, a posebno su značajni dokumenti:

• Zelena knjiga o energetskoj učinkovitosti od 22. lipnja 2005.,
• Zelena knjiga o energetici od 8. ožujka 2006.,
• Akcijski plan za energetsku učinkovitost (ACTION PLAN FOR ENERGY EFFICIENCY: Realising the potential - Saving 20% by 2020) 
•  

U Europskoj uniji se oko 41% energije troši u zgradarstvu, slijedi industrija s udjelom od 31%, a na trećem mjestu nalazi se transport (28%) - slika 3. Kućanstva, predstavljaju gotovo 2/3 cjelokupnog fonda zgradau EU te su odgovorne za oko 25% ukupne potrošnje energije u EU. Zgrade su i veliki zagađivači životne sredine, jer velika potrošnje energije rezultira i štetnoj emisiji ugljičnog dioksida. Zbog svih ovih razloga je energetska učinkovitost u zgradarstvu područje koje ima najveći potencijal za moguće uštede i poboljšanja. Novi europski Plan energetske učinkovitosti naglasak stavlja na potrebu sustavne i sveobuhvatne obnove postojećeg fonda zgrada s ciljem poboljšanja njihovih energetskih svojstava kao i na poboljšanje energetske učinkovitosti uređaja i opreme koji se u njima koriste. 

Slika - Potrošnja energije u Europskoj uniji 

Razvojem energetskih tržišta potrošači trebaju postati aktivni sudionici i donosioci odluka o vlastitoj opskrbi energijom, za što im je potrebno osigurati jasne, precizne i pravovremene informacije. Oni moraju znati koliko energije troše, jer rezultati nekih anketa pokazuju da je svega 47% potrošača u EU svjesno koliko doista troše energije. Potrošači moraju biti upoznati i s mogućim mjerama za smanjenje potrošnje i poboljšanje energetske učinkovitosti te svojim troškovima i koristima. Procjenjuje se da bi prosječno europsko kućanstvo moglo uštedjeti oko 1.000 eura godišnje provedbom mjera energetske učinkovitosti . 

Područje energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije u Europskoj uniji uređuje se nizom direktiva, koje pokrivaju sljedeća ključna područja:

• proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora,
• kogeneracija (istodobna proizvodnja toplinske i električne energije u jedinstvenom procesu),
• označavanje energetske učinkovitosti kućanskih uređaja,
• ekodizajn uređaja koji koriste energiju,
• energetska učinkovitost u zgradarstvu,
• učinkovitost krajnje potrošnje energije i energetske usluge

Indikatori energetske učinkovitosti od velike su važnosti za ciljeve energetske politike i politike okoliša. Sadašnja provedba politike u zemljama članicama Europske unije, obveze povezane s klimatskim promjenama, nadziranje bijele knjige Komisije za energetsku učinkovitost i nadziranje politike kogeneracije zahtijevaju sve bolje razumijevanje razlika sektora potrošnje država članica EU, njihovih energetskih sustava i mogućnosti za napredovanje. Procjenjuje se da je na području Europe između 50 i 125 milijuna ljudi zahvaćeno problemom energetskog siromaštva, odnosno nemogućnost kućanstva da održi stambeni prostor adekvatno toplim i ugodnim. EU je postala svjesna tog problema (što se ponajprije može pripisati širenju EU na post-socijalističke države u kojima je problem najizraženiji) te se pokušava s njime nositi putem izravne i neizravne regulacije.

Prema izvješću iz studenog 2010., Europska komisija potiče zemlje članice da usvoje dugoročne politike kojima bi izravne državne subvencije za pomoć u plaćanju visokih iznosa računa za potrošnju energije zamijenile poticajima za poboljšanje energetske učinkovitosti stambenih objekata u kojima žive potrošači, kojima je potrebna financijska pomoć kod plaćanja računa. Potrošači mogu znatno poboljšati energetsku učinkovitost svog prostora, ako im se osigura pristup energetski učinkovitim proizvodima i uslugama, osiguraju adekvatni mehanizmi financiranja za poboljšanje energetske učinkovitosti postojećih zgrada, pristup pravim informacijama te promjenom svog ponašanja.

U Europskoj uniji kućanstva sudjeluju s oko 25-30 % u ukupnoj potrošnji energije. Većinu njihovog stambenog fonda čine postojeće zgrade, od kojih su mnoge građene prije usvajanja ikakvih standarda o toplinskoj izolaciji i energetskim svojstvima zgrada. Zbog toga potencijali za poboljšanja energetske učinkovitosti stambenih zgrada vrlo veliki, ali se oni još uvijek nedovoljno iskorištavaju. Jedna od glavnih prepreka, uz nedovoljno znanje i informiranost građana, je i visina financijskih sredstava potrebnih za provedbu mjera poboljšanja energetske učinkovitosti. Kako bi se potaknule privatne investicije u energetsku učinkovitost, u svim državama EU nude se posebni programi sufinanciranja, koji mogu biti u obliku subvencija, povlaštenih zajmova, revolving fondova, a često se koriste i mjere porezne politike, tj. razni oblici poreznih olakšica. Tako se energetska učinkovitost nametnula i kao troškovno isplativo rješenje kojemu treba dati prioritet ispred dosadašnjih sustava državnih potpora.