Izdavanje energetskog certifikata za obiteljsku kuću

Energetski održiva gradnjaEnergetska učinkovitost

Obiteljske i dvojne kuće predstavljaju oko 65 posto ukupnog stambenog fonda. Gotovo 43 posto postojećeg stambenog fonda, zaključno s 2011. godinom, izgrađeno je prije 1970. i donošenja pravilnika kojim su propisane mjere i uvjeti toplinske zaštite zgrada. Tipična obiteljska kuća izgrađena u razdoblju od 1945. do 1980. ima veći faktor oblika od samostojeće višestambene zgrade, što nepovoljno utječe na potrošnju energije u obiteljskoj kući.

U cilju smanjenja potrošnje energenata, fosilnih goriva i električne energije za toplinske potrebe kućanstava u Hrvatskoj, Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja izradilo je Program energetske obnove obiteljskih kuća za razdoblje od 2014. do 2020. godine s detaljnim planom za razdoblje od 2014. do 2016., a koji je prihvaćen Odlukom Vlade RH. Riječ je o programu kojim se analizira stanje postojećeg stambenog fonda i potrošnje energije u njemu te daje prijedlog i razradu mjera za unaprjeđenje energetske učinkovitosti postojećih zgrada koje će se provoditi u razdoblju od 2014. do 2020. godine. Jedan od ciljeva ovog programa je ostvarivanje oko 56 GWh ušteda energije u neposrednoj potrošnji godišnje ili tri posto ukupnog okvirnog cilja za razdoblje od 2014. do 2016. godine. Provedba programa trebala bi utjecati i na smanjenje izdataka građana za energiju u iznosu 24 milijuna kuna godišnje te emisija CO2 za oko 14 500 tona godišnje.

Prilikom kupnje kuće ili stana na odabir najčešće utječe cijena kvadratnog metra i njezina lokacija odnosno blizina preferiranih sadržaja. Dodatne informacije o nekretnini poput kvalitete gradnje i potrošnje energije često se ne mogu jednostavno saznati. Kvalitetna izolacija i potrošnja energije kuće ili stana ne utječu samo na mjesečne izdatke za energente nego djeluju i na cjelokupnu kvalitetu i udobnost stanovanja.

Obiteljska kuća definirana je programom kao zgrada koja je u cijelosti ili u kojoj je više od 50 posto bruto podne površine namijenjeno za stanovanje te ima najviše dvije stambene jedinice; izgrađena je na zasebnoj građevnoj čestici i ima građevinsku bruto površinu manju ili jednaku 400 četvornih metara. S obzirom na razinu korištenja energije za grijanje, obiteljske kuće u Hrvatskoj razlikuju se značajnije u odnosu na klimatske uvjete lokacije i podneblja, godinu izgradnje te faktor oblika kuće.

Različiti klimatski uvjeti u pojedinim regijama zemlje čine procjene mogućnosti ušteda energije složenijim nego da je riječ o zemlji s jednoobraznim klimatskim uvjetima. Obiteljske kuće na moru čine 36 posto ukupnog fonda obiteljskih kuća i pod utjecajem su blage, mediteranske klime - za razliku od ostatka zemlje gdje je prisutna kontinentalna klima (svega manji dio je u području utjecaja planinske klime). Godišnja potrebna energija za grijanje stambenog prostora u primorskim regijama zato je dvostruko manja. Kad je riječ o hlađenju prostora tijekom ljetnih mjeseci, razina korištenja energije uslijed visokih temperatura posljednjih je godina postala kritična za cijelu zemlju.

Geotermalna energija

Energetski pregledEnergetski certifikat

Geotermalna energija privlači sve veću pozornost u energetskom smislu, ne samo zbog financijskih poticaja, već i stoga što je pouzdan obnovljivi izvor energije koji ne emitira CO2. Velika prednost geotermalne energije u odnosu na druge obnovljive izvore je i činjenica da geotermalne elektrane proizvode električnu energiju 24 sata na dan, sedam dana u tjednu bez obzira na vremenske uvjete, a troškovi ulaganja u geotermalnu enegiju relativno su manji od troškova ulaganja u druge obnovljive izvore, za što se očekuje da će tako ostati još sljedećih nekoliko desetljeća. 

Riječ geotermalna dolazi od grčkih riječi geo (zemlja) i therme (toplina). Pod pojmom „geotermalna energija“ smatramo onu energiju koja se može pridobiti iz Zemljine unutrašnjosti i koristiti u energetske ili neke druge svrhe.

Predviđa se da će do 2030. godine proizvodna cijena električne energije iz geotermalne energije iznositi 7,3 centa/KWh, što je manje od predviđene cijene energije vjetra koja bi mogla prosječno iznositi 8,1 cent/KWh ili solarne energije koja bi mogla prosječno iznositi 12,5 centi/KWh. Također se predviđa da će do 2015. godine instalirana snaga geotermalne energije porasti za 89%, odnosno instalirana snaga bi sa 12 GW, koliko je iznosila 2009. godine trebala porasti na skoro 21 GW do 2015.

Kada bi se instalirana snaga sagledala prema kontinentima udjeli izgledaju ovako: Azija 47,6%, Sjeverna Amerika 42,3%, Europa 10%, a Južna Amerika 0,10%. Geotermalna energija iskorištava se u preko 20 zemalja u svijetu, a predviđanja su da će Island, koji planira u potpunosti izbaciti fosilna goriva, imati najveću proizvodnju, a slijedit će ga Indonezija (3.200 MW do 2015.), Filipini (3.246MW do 2015.) i Meksiko.

Povijest geotermalne energije seže u davnu prošlost kada su još antički narodi geotermalne izvore koristili za kupanje i grijanje, te u medicinske svrhe. Iako se geotermalna energija na ovaj način koristila stoljećima, prva upotreba geotermalne energije u industriji dogodila se u 18. stoljeću, a prvi pokušaj proizvodnje električne energije iz geotermalne energije dogodio se tek u 20. stoljeću. Krajem 18. stoljeća u Italiji (Pisa) se na Larderello polju pomoću pare iz geotermalnih izvora izdvajala borna kiselina.

1904. godine Prince Piero Ginori Conti počeo je koristiti paru na Larderellu za pogon male turbine te je time omogućio rad četiri žarulje, što je ujedno bila i prva upotreba geotermalne energije u proizvodnji električne energije. Do 1975. Larderello je imao ukupnu instaliranu snagu od 405 MW, a danas proizvodi 10% ukupne svjetske proizvodnje iz geotermalne energije sa 4.800 GWh godišnje, što iznosi oko četvrtine ukupne godišnje potrošnje Hrvatske.

Nešto kasnije, 1911. godine, započeta je gradnja prve geotermalne elektrane snage 250 kW koja je proizvodila struju za rad talijanske željeznice. Nakon uspjeha koji je postignut tih ranih godina u Italiji nekoliko drugih zemalja započelo je s istraživanjima i korištenjem geotermalne energije.

Na samom početku nastanka Zemlje sve kopnene mase su bile spojene u jedan gigantski kontinent nazvan Pangaea, nakon čijeg je raspada Zemljina kora počela poprimati današnji oblik. Kontinenti su dio kore i u neprestanom su gibanju. Teorija tektonike ploča pretpostavlja da se Zemljina površina sastoji od nekoliko velikih krutih ploča (kontinentalne i oceanske) na čijim granicama dolazi do horizontalnog pomicanja. Procesi u Zemljinoj unutrašnjosti mogu pomicati ploče tako da između njih nastaju procjepi, ili pomicati ploče jednu prema drugoj, skraćujući i/ili savijajući ih, kao i skliznuti jedna ispod druge prilikom njihova kontakta.

Navedena gibanja na mjestima dodira imaju za posljedicu česte potrese, no istovremeno to su i mjesta značajnijih geotermalnih resursa. S točke gledišta iskorištavanja geotermalne energije, najznačajnija geotermalna polja se očekuju duž rubova velike Pacifičke ploče, tzv. „Pacific Ring of Fire“ (Pacifički plameni prsten).

Temperatura Zemljine unutrašnjosti raste s dubinom. Na dubini od 80 do 100 km temperatura stijena iznosi između 600 i 1.200 °C. Toplina neprestano struji od izvora u Zemljinoj unutrašnjosti prema površini. Temperatura Zemljine površine najviše ovisi o zračenju Sunca. Utjecaj tog zračenja opaža se u gornjim dijelovima kore do dubine 30 m. Na toj dubini temperatura je stalna. Porast temperature s dubinom Zemlje naziva se geotermalni gradijent. Upravo je geotermalni gradijent jedan od prvih pokazatelja koji upućuje na potencijalno ležište. Karte geotermalnih gradijenata ukazuju na područja lokalnih anomalija. Srednja vrijednost geotermalnog gradijenta primjerice za Europu iznosi 0,03 °C/m

Što je energetski certifikat?

Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja donijelo je odluku da krajnji rok za svaku nekretnina od 1. 7. 2013., odnosno ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, koja se prodaje odnosno kupuje mora imati izdan energetski certifikat kako bi se mogao dati na uvid kupcu prije sklapanja ugovora o prodaji. 

Energetska učinkovitost zgrade ima sve važniju ulogu zbog nepotrebne potrošnje energije i očuvanja okoliša. Energetsko certificiranje u idućih nekoliko godina će biti glavna tema u području građevinarstva. Trenutno u Hrvatskoj preko 90% zgrada nema izdan energetski certifikat. Zgrade koje su energetski vrlo učinkovite imaju minimalne oscilacije u temperaturama, kvalitetnu i dobru izolaciju te se takve stvari odražavaju na ionako tanak novčanik građana. I sama dobro izvedena izolacija vam može uvelike smanjiti račune za grijanje usred hladnih zimskih dana ili za struju tijekom cijele godine, ali i samu vrijednost nekretnine tijekom prodaje.

RAZLOG IZDAVANJA ENERGETSKOG CERTIFIKATA ZGRADA

Energetski certifikat je dokument kojim se prikazuje energetska svojstva zgrade, te sadrži kriterije i energetske razrede po kojima svrstavamo izgrađene zgrade. Na certifikatu piše energetski razred s potrebnom toplinskom energijom za jednu godinu za neku specifičnu zgradu. Prema energetskom razredu se procjenjuje količina utrošene toplinske energije, te se ta vrijednost gleda kao okviran broj, ne uzima se kao točan podatak. Količina utrošene toplinske energije, točnije energetski razred je potrošena energija po kvadratnom metru, te se izražava u kWh/m2. Razredi se označavaju slovima od A do G, s tim da je G najlošiji energetski razred, A i A+ su najbolji. U Hrvatskoj novije zgrade bi trebale imati C razred i to je naš najviši razred. U A i A+ razred spadaju visoko razvijene države s najnovijom tehnologijom u energetskom održavanju zgrada.

ROK ZA IZDAVANJE ENERGETSKOG CERTIFIKATA

Svrha energetskog certifikata je pružanje informacija vlasnicima i korisnicima zgrada o energetskom svojstvu zgrade ili njezine samostalne uporabne cjeline i usporedba zgrada u odnosu na njihova energetska svojstva, učinkovitost njihovih energetskih sustava, te kvalitetu i svojstva ovojnice zgrade.

SAZNAJ CIJENU ENERGETSKOG CERTIFIKATA

Trenutno stanje zgrada u Hrvatskoj

Trenutno stanje zgrada u Republici Hrvatskoj je nezadovoljavajuće. Gotovo 90% zgrada je izgrađeno prije 1990. i većina njih spada u D ili čak F razred, čime ih se označava kao nezadovoljavajuće i neekonomične. Sa stanovišta energetske potrošnje razdoblje izgradnje ima veliku ulogu zbog različitih načina gradnje, vrsta materijala, zakonskih propisa koji su se primjenjivali za toplinsku zaštitu i tadašnje niske cijene energenata. Danas moramo biti svjesni da daljnje nekontrolirano trošenje postojećih energetskih izvora više nije moguće zbog ekonomskih i ekoloških razloga.

Slika 6 - Podjela nastanjenih stanova prema godini izgradnje [6]

            Postojeće zgrade u Hrvatskoj prema starosti, vrsti gradnje i zakonskim propisima možemo podijeliti u četiri grupe:

(a)  zgrade građene prije 1970. godine,

(b)  zgrade građene u razdoblju od 1970. do 1987. godine,

(c)   zgrade građene u razdoblju od 1987. do 2006. godine,

(d)  novogradnja usklađena s novim Tehničkim propisom o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama (NN 79/05) s obveznom primjenom od 1. srpnja 2006. godine.

(a)   Zgrade građene prije 1970. godine

            Ovu grupu označava gradnja bez propisa o toplinskoj zaštiti. Razlikujemo zgrade građene prije 1950. godine i zgrade građene u razdoblju od 1950. do 1970. godine.

            Za zgrade građene prije 1950. godine korištene su tradicionalne tehnike i materijali. Građene su od pune opeke ili kamena, a debljina zidova varirala je od 25 do 50 cm. Stropovi su uglavnom drveni ili masivni od opeke, kamena ili betonskih elemenata. Podrumski prostori služili su kao pomoćni prostorigrađevine koji se nisu grijali. Podovi su najčešće izvedeni na sloju nabijene zemlje. Od 1950. do 1970. godine traje razdoblje velike i ubrzanje gradnje zbog primjena novih građevinskih materijala i statički tanjih konstrukcija bez toplinske izolacije.

            Prosječni gubitci topline kod zgrada iz ovog razdoblja iznose 200 - 250 kW/m2 godišnje, a povećanjem izolacije vanjske ovojnice i zamjenom prozora mogu smanjiti na 60 - 90 kW/m2.

(b) Zgrade građene u razdoblju od 1970. do 1987. godine

            Prvi propisi o toplinskoj zaštiti zgrada u Hrvatskoj doneseni su 1970. (Pravilnik o tehničkim mjerama i uvjetima za toplinsku zaštitu zgrada - Službeni list SFRJ 35/70). U njima je određena podjela državnog teritorija na tri građevinsko-klimatske zone. Za svaku zonu su propisane najveće dopuštene vrijednosti koeficijenta prolaza topline U(k) za pojedine elemente vanjske ovojnice zgrade.

            Tehnički napredak u upotrebi armiranog betona karakterizira gradnju statički vitkih, tankih konstrukcija s velikim staklenim površinama. Primjenjuju se toplinske izolacije debljine od samo 2 - 4 cm, koriste se prozori s izo-staklima loših profila i bez brtvljenja. Zgrade se grade uz zadovoljavanje minimalnih uvjeta statike i toplinske izolacije, te se ne posvećuje pažnja rješavanju toplinskih mostova. Krovovi se često izvode kao ravni s betonskom pločom i minimalnom izolacijom.        

            Godine 1980. su doneseni novi zahtjevi u pogledu toplinske zaštite zgrada u okviru norme JUS U.J5.600, kojima su vrijednosti dopuštenih koeficijenata prolaska topline U(k) smanjene za otprilike 30 %.

            Upravo ovo razdoblje danas predstavlja najveći problem u smislu energetske potrošnje. Prosječni gubitci topline kod zgrada iz ovog razdoblja iznose 300 kWh/m2 godišnje. Mjere sanacije ne razlikuju se mnogo u odnosu na sanaciju starijih zgrada iz razdoblja prije 1970. godine, osim što se izolacija uglavnom može izvoditi s vanjske strane. Ekonomski najisplativije je sanirati krov ili strop prema negrijanom tavanu te vanjski zid. Zamjena velikih staklenih površine koje su karakteristika ovog razdoblja imaju značajan potencijal ušteda.

(c)  Zgrade građene u razdoblju od 1987. do 2006. godine

            1987. godine donijeti su novi zahtjevi u pogledu toplinske zaštite zgrada u okviru norme HRN U.J.5.600. Osim ove, u primjeni su bile i norme HRN U.J5.510 (1987.), HRN U.J5.520 (1980.) i HRN U.J5.530 (1980.). Novost u propisima iz 1987. godine je ograničavanje toplinskih gubitaka za zgradu kao cjelinu. U odnosu na prijašnje razdoblje nema napretka toplinske zaštite zgrada izgrađenih u ovom razdoblju. Kao izolacijski materijali najčešće se koriste kamena vuna i polistiren u debljinama od 4 - 8 cm za vanjski zid te od 8 - 12cm za kosi krov.

            Toplinske potrebe za zgrade iz ovog razdoblja kreću se od 100 - 150 kWh/m2 godišnje. Zgradama iz ovog razdoblja potrebno je smanjiti potrošnju energije dodatnim preporukama za uštedu energije kao što su regulacija, štedna rasvjeta i manjim zahvatima na ovojnici zgrade. Pri rekonstrukciji treba pažljivo optimizirati energetske sustave za energetski učinkovitiju cjelinu.

(d)  Novogradnja usklađena s novim tehničkim propisom o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama (NN 79/05) s obveznom primjenom od 1. srpnja 2006. godine

            Tehnički propis o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama (NN 79/05) predstavlja veliki napredak u toplinskoj zaštiti zgrada, a osim novogradnja, obuhvaća i rekonstrukcije postojećih zgrada. Propis definira maksimalno dopuštenu godišnju potrošnju za zgrade u kWh/m2, odnosno kWh/m3, koja je vezana uz faktor oblika zgrade, tj. odnos površine oplošja grijanog prostora zgrade i volumena koji taj prostor zatvara:

 (m-1)

gdje je A oplošje (zbroj površina pročelja, poda i stropa), a V volumen grijanog prostora. Koeficijent prolaska topline za prozore i balkonska vrata kod zgrada koje se griju na temperaturu 18°C i više, ograničen je na maksimalno U =1,80 W/m2K.

            Ukupna kvadratura nestambenih zgrada procijenjena je prema energetskoj bilanci Hrvatske i podacima o broju izdanih građevinskih dozvola i izgrađenoj površini u razdoblju 1994. - 2010. godine, i u 2010. godini iznosi 43,38 milijuna četvornih metara korisne površine, od čega je oko 9,58 milijuna četvornih metara korisne površine zgrada javne namjene. Uz pretpostavku da se godišnje obnovi 3% površine zgrada, a da se specifična godišnja potrošnja toplinske energije za grijanje smanji sa 200 - 250 kWh/m2 na 25 - 50 kWh/m2, i uz doprinos gradnje 10% zgrada godišnje, u 2020. bi se ostvarile uštede finalne energije od oko 20,6 PJ, čime bi se približili cilju od 22,76 PJ energetskih ušteda [9]. 

            Kod gradnje novih kuća i zgrada važno je već u fazi idejnog projektiranja integralno planirati energetski koncept i predvidjeti što je potrebno za dobivanje kvalitetne i optimalno energetski učinkovite građevine. Europski trendovi usvajaju napredne standarde toplinske zaštite, pa se u budućnosti očekuje usklađivanje Republike Hrvatske sa sve strožim europskim propisima.

Energetska učinkovitost u Europi

Energetska učinkovitost u EuropiEnergetska učinkovitost

Poboljšanja energetske učinkovitosti direktno doprinosi povećanju sigurnosti opskrbe energijom, smanjenju štetnih emisija u okoliš, većoj industrijskoj konkurentnosti i otvaranju novih radnih mjesta. Nimalo manje važna je i činjenica da se postižu značajne financijske uštede (manje energije za isti posao). Zbog tih razloga energetska učinkovitost postala je temelj jedinstvene energetske politike Europske unije (EU), čiji je cilj smanjiti ukupnu potrošnju energije za 20% do 2020. godine u odnosu na temeljnu projekciju.

Europska unija je u svoju strategiju energetskog razvitka i zaštite okoliša ugradila planove za poboljšanje učinkovitosti potrošnje energije i uporabu obnovljivih izvora energije kroz zakonodavni okvir u kojemu će ti planovi biti ostvareni.

Nizom dokumenata članice Europske unije odlučile su se za poboljšanje energetske učinkovitosti, a posebno su značajni dokumenti:

• Zelena knjiga o energetskoj učinkovitosti od 22. lipnja 2005.,
• Zelena knjiga o energetici od 8. ožujka 2006.,
• Akcijski plan za energetsku učinkovitost (ACTION PLAN FOR ENERGY EFFICIENCY: Realising the potential - Saving 20% by 2020) 
•  

U Europskoj uniji se oko 41% energije troši u zgradarstvu, slijedi industrija s udjelom od 31%, a na trećem mjestu nalazi se transport (28%) - slika 3. Kućanstva, predstavljaju gotovo 2/3 cjelokupnog fonda zgradau EU te su odgovorne za oko 25% ukupne potrošnje energije u EU. Zgrade su i veliki zagađivači životne sredine, jer velika potrošnje energije rezultira i štetnoj emisiji ugljičnog dioksida. Zbog svih ovih razloga je energetska učinkovitost u zgradarstvu područje koje ima najveći potencijal za moguće uštede i poboljšanja. Novi europski Plan energetske učinkovitosti naglasak stavlja na potrebu sustavne i sveobuhvatne obnove postojećeg fonda zgrada s ciljem poboljšanja njihovih energetskih svojstava kao i na poboljšanje energetske učinkovitosti uređaja i opreme koji se u njima koriste. 

Slika - Potrošnja energije u Europskoj uniji 

Razvojem energetskih tržišta potrošači trebaju postati aktivni sudionici i donosioci odluka o vlastitoj opskrbi energijom, za što im je potrebno osigurati jasne, precizne i pravovremene informacije. Oni moraju znati koliko energije troše, jer rezultati nekih anketa pokazuju da je svega 47% potrošača u EU svjesno koliko doista troše energije. Potrošači moraju biti upoznati i s mogućim mjerama za smanjenje potrošnje i poboljšanje energetske učinkovitosti te svojim troškovima i koristima. Procjenjuje se da bi prosječno europsko kućanstvo moglo uštedjeti oko 1.000 eura godišnje provedbom mjera energetske učinkovitosti . 

Područje energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije u Europskoj uniji uređuje se nizom direktiva, koje pokrivaju sljedeća ključna područja:

• proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora,
• kogeneracija (istodobna proizvodnja toplinske i električne energije u jedinstvenom procesu),
• označavanje energetske učinkovitosti kućanskih uređaja,
• ekodizajn uređaja koji koriste energiju,
• energetska učinkovitost u zgradarstvu,
• učinkovitost krajnje potrošnje energije i energetske usluge

Indikatori energetske učinkovitosti od velike su važnosti za ciljeve energetske politike i politike okoliša. Sadašnja provedba politike u zemljama članicama Europske unije, obveze povezane s klimatskim promjenama, nadziranje bijele knjige Komisije za energetsku učinkovitost i nadziranje politike kogeneracije zahtijevaju sve bolje razumijevanje razlika sektora potrošnje država članica EU, njihovih energetskih sustava i mogućnosti za napredovanje. Procjenjuje se da je na području Europe između 50 i 125 milijuna ljudi zahvaćeno problemom energetskog siromaštva, odnosno nemogućnost kućanstva da održi stambeni prostor adekvatno toplim i ugodnim. EU je postala svjesna tog problema (što se ponajprije može pripisati širenju EU na post-socijalističke države u kojima je problem najizraženiji) te se pokušava s njime nositi putem izravne i neizravne regulacije.

Prema izvješću iz studenog 2010., Europska komisija potiče zemlje članice da usvoje dugoročne politike kojima bi izravne državne subvencije za pomoć u plaćanju visokih iznosa računa za potrošnju energije zamijenile poticajima za poboljšanje energetske učinkovitosti stambenih objekata u kojima žive potrošači, kojima je potrebna financijska pomoć kod plaćanja računa. Potrošači mogu znatno poboljšati energetsku učinkovitost svog prostora, ako im se osigura pristup energetski učinkovitim proizvodima i uslugama, osiguraju adekvatni mehanizmi financiranja za poboljšanje energetske učinkovitosti postojećih zgrada, pristup pravim informacijama te promjenom svog ponašanja.

U Europskoj uniji kućanstva sudjeluju s oko 25-30 % u ukupnoj potrošnji energije. Većinu njihovog stambenog fonda čine postojeće zgrade, od kojih su mnoge građene prije usvajanja ikakvih standarda o toplinskoj izolaciji i energetskim svojstvima zgrada. Zbog toga potencijali za poboljšanja energetske učinkovitosti stambenih zgrada vrlo veliki, ali se oni još uvijek nedovoljno iskorištavaju. Jedna od glavnih prepreka, uz nedovoljno znanje i informiranost građana, je i visina financijskih sredstava potrebnih za provedbu mjera poboljšanja energetske učinkovitosti. Kako bi se potaknule privatne investicije u energetsku učinkovitost, u svim državama EU nude se posebni programi sufinanciranja, koji mogu biti u obliku subvencija, povlaštenih zajmova, revolving fondova, a često se koriste i mjere porezne politike, tj. razni oblici poreznih olakšica. Tako se energetska učinkovitost nametnula i kao troškovno isplativo rješenje kojemu treba dati prioritet ispred dosadašnjih sustava državnih potpora. 

Općenito o energetskoj učinkovitosti

Energetski certifikat ZagrebEnergetska učinkovitost

Razvoj ljudskog roda usko je povezan s kontroliranim korištenjem različitih oblika energije. Gospodarski razvoj i sve veća potrošnja ne mogu se zaustaviti i zahtijevaju sve više energije.
http://www.energetski-certifikat-zagreb.com

Potrošnja energije jedan je od pokazatelja razvoja gospodarstva, tehnološkog razvoja, modernizacije i rasta životnog standarda. Izvještaj američke Administracije za energetske informacije (Energy Information Administration, EIA) predviđa da će potrošnja energije u svijetu porasti za 56% između 2010. i 2040.

Ukupna svjetska potrošnja energije raste s 0,55.1015 MJ u 2010. na 0,66.1015 MJ u 2020. odnosno na 0,86.1015 MJ u 2040. godini – slika 1. Velik dio rasta u potrošnji energije očekuje se u zemljama izvan Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), poznat kao ne-OECD-a, gdje je povećanje potražnje uzrokovano snažnim ekonomskim razvojem. Potrošnja energije u ne-OECD zemljama povećavati će se za 90%, a u zemljama OECD-a porast je predviđen za 17%.

Slika - Svjetska potrošnja energije (MJ) za razdoblje 1990. – 2040. godine

Svjetska se opskrba energijom najvećim dijelom oslanja na potrošnju neobnovljivih izvora energije (fosilna goriva). Svijest o raspoloživim količinama fosilnih goriva (ugljena, nafte, naftnih derivata i prirodnog plina), kao i utjecajem koji njihovo korištenje ima na okoliš i klimatske promjene, nije se razvijala paralelno s njihovim iskorištavanjem. Mjerenje koncentracije ugljičnog dioksida, koji nastaju izgaranjem fosilnih goriva posljednjih godina, pokazalo je da se njegova koncentracija u Zemljinoj atmosferi povećala gotovo dvostruko u odnosu na onu na početku devetnaestog stoljeća. Znanstvenici su pronašli brojne dokaze koji upućuju da povećana koncentracija ugljičnog dioksida, putem efekta staklenika, utječe na globalno zatopljenje i da emisije stakleničkih plinova, koje su rezultat ljudskih aktivnosti, tome značajno doprinose.

U posljednjih dva desetljeća sve više postaje aktualan koncept održivog razvoja. Njegovo osnovno načelo je da razvoj društva ne smije ugrožavati budućnost generacija koje dolaze zbog prevelike i neracionalne potrošnje neobnovljivih izvora energije i dugoročnim uništavanjem i zagađivanjem okoliša koje oni izazivaju. Procjenjuje se da ukupne rezerve neobnovljivih izvora iznose 80 puta više od trenutne godišnje potrošnje energije u svijetu, no predviđeni porast potrošnje energije (slika) brzo će smanjivati rezerve, a njihova cijena će rasti što će utjecati na svjetsku ekonomiju i standard.

Bitan utjecaj na razvoj svijesti o štetnim utjecajima upotrebe fosilnih goriva imale su i dvije svjetske konferencije. Konferencijom Ujedinjenih naroda u Rio de  Janeiru 1992. godine globalno je podignuta svijest o štetnom djelovanju na okoliš. Kyoto protokolom iz 1997.godine obvezane su  razvijene zemlje da u razdoblju od 2008. do 2010. godine smanje emisije stakleničkih plinova u atmosferu za minimalno 5% razine koje su emitirale 1990. godine. Republika Hrvatska je potpisala Kyoto protokol 1999. godine, a ratificirala 2007. godine. Ratifikacija je uslijedila nakon što je Hrvatskoj odobreno povećanje emisije CO2 u odnosu na nisku prvobitnu vrijednost iz 1990. godine koja je bila posljedica smanjenja gospodarskih aktivnosti i energetske potrošnje u razdoblju Domovinskog rata. 

Suočeni s ograničenim količinama fosilnih goriva i njihovim štetnim djelovanjima, ljudi su se okrenuli razvoju i korištenju novih izvora energije. Obnovljivi prirodni izvori energije, koji se obnavljaju u cijelosti ili djelomično, su energija vodotoka, vjetra, Sunca, biogoriva, biomasa, bioplin, geotermalna energija, energija valova i dr. Povećanje učinkovitog korištenja energije te korištenje obnovljivih izvora energije važan je dio globalne i nacionalnih strategija, jer pristup energiji po prihvatljivim cijenama predstavlja preduvjet gospodarskog i socijalnog razvoja svakog društva. Tehničke mogućnosti za njihovu uporabu su velike, premašujući sve ostale već dostupne izvore, te su preporučeni kao prvenstveni izvori. Korištenje obnovljivih izvora energije i zaštita okoliša danas postaju temeljem održivog razvoja. 

Udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji još uvijek je relativno skroman i neće imati dominantni doprinos u bliskoj budućnosti. Zbog toga se posljednjih godina nastoji ostvariti što veća energetska efikasnost postojećih energetskih izvora, koja tako postaje najjeftiniji i najbrži način postizanja ciljeva održivog razvoja. Energetska učinkovitost se može provoditi u svim područjima krajnje potrošnje energije, a među njima je posebno značajno zgradarstvo. Održiva gradnja je jedan od najznačajnijih dijelova održivog razvoja, koja uključuje upotrebu građevinskih materijala koji nisu štetni po okoliš, energetsku učinkovitost građevina i gospodarenje otpadom koji nastaje pri gradnji i rušenju građevina. Održiva gradnja također mora osigurati trajnost, kvalitetu oblikovanja i konstrukciju uz financijsku, ekonomsku i ekološku prihvatljivost.

http://www.energetski-certifikat-zagreb.com